GDJE SU DANAS DJECA NIKITIN: Roditelji su na njih primijenili historijski eksperiment

Nikitini su smatrali da se dijete potpuno samo razvija i psihički i fizički, a da je potrebno samo stvoriti im uslove koji ih na to podstičku. Zato su na poseban način vaspitali svih sedam nasljednika.

Porodica Borisa i Lene Nikitin bila je veoma posebna tokom šezdesetih godina 20. veka u tadašnjoj SSSR. A cijeli svijet je za njih čuo zbog načina na koji su vaspitavali svoje sedmoro djece. Naime, imali su sopstveni sistem ranog razvoja, koji je ljudima izgledao veoma čudno. Načela koja su Nikitini zastupali bili su neretko na meti osuda. Sa druge stane, logičke društvene igre i mozgalice koje su oni izmislili bile su vrlo tražene. O svom iskustvu napisali su mnoštvo knjiga, a o njima su se snimali i brojni filmovi.

Kako su izmislili novi sistem vaspitavanja djece?

Inženjer vazduhoplovstva Boris Nikitin nije bio saglasan s metodama vaspitanja omladine u SSSR-u. Zainteresovavši se za pedagogiju, pedesetih godina je pokušao da otvori sopstvenu školu, ali su mu vlasti to zabranile. S budućom ženom Lenom, nastavnicom ruskog jezika, upoznao se na jednom seminaru iz pedagogije. Boris je bio stariji četrnaest godina, ali slični pogledi na život i zajednička interesovanja – pedagogija, umetnost, školski sistem – učinili su svoje.

Ispalo je tako da „školu budućnosti“, koju im vlasti nisu dozvolile da otvore, stvore u svojoj porodici. Sin Aleksej rodio se 1959, zatim 1960. Anton, 1962. Olga, 1964. Ana, 1966. Julija, 1969. Ivan, i najmlađa Ljuba 1971.

Kako su sprovodili eksperimente na deci?

Nikitini su u jedno bili sasvim sigurni – dijete će se sámo razvijati fizički i mentalno – potrebno je samo stvoriti uslove koji ga na to podstiču. Zadatak roditelja nije da ga teraju nego da ga usmjeravaju. I da se raduju uspjehu i da ga podržavaju, ali isto tako da ga ne prezaštićuju da mu ni u kom slučaju ne bi gušili samostalnost. Podsticanje sposobnosti treba započeti što ranije. Ako se detetu ne pruži ta mogućnost, njegovi talenti će vremenom iščileti, a život će mu biti dosadan.

Sljedeće 4 principa Nikitini su smatrali svojim pronalascima:

• Zdravlje i fizički razvoj

Okolina ne treba da bude sterilna, čeličenje i gimnastika od detinjstva, lagana odjeća, jednostavna ishrana bez prejedanja, kućno vježbanje. Supružnici su sportsku opremu učinili delom kućne atmosfere, pa su zadovoljstvo kretanja i fizičke aktivnosti lako postali životne navike djece.

• Emocionalni razvoj

Dojenje od prvih minuta života i uvek kada dete to traži, čest tjelesni kontakt s mamom i tatom, zajedničko spavanje, mogućnost istraživanja svijeta bez nepotrebnih zabrana, razne zajedničke aktivnosti s roditeljima, usmjerenost na pomaganje drugima.

• Intelektualni razvoj

Bogato „razvojno okruženje“, brojanje, slova, čitanje, geografske karte, mozgalice, zagonetke i, na kraju, naročite igre koje su osmislili roditelji. Igre su imale za cilj razvijanje analitičkih i kreativnih sposobnosti spram sklonosti i interesovanja djeteta. Djeca nikada nisu bila primorana da se bave njima.

• Kreativni razvoj

Porodica je podržavala kreativnost u svim oblicima, kao i nestandardna rješenja i otkrića.

Zašto su Nikitini bili na meti osuda?

Danas se ovi principi čine prirodnim, ali u to vrijeme rodbina i javnost bili su ogorčeni. Mnogi su smatrali da Nikitini djecu dovode u opasnost, lišavaju ih djetinjstva i iživljavaju se. Najviše otpora izazivalo je čeličenje, rano čitanje i samostalnost djece. Supružnici su morali da brane svoje pravo da odgajaju svoju djecu onako kako oni smatraju da treba.

A sve zato što nisu krili da rade gimnastiku sa bebama, trče sa decom po snegu, čeliče ih hladnom vodom i dozvoljavaju im da pomažu odraslima u svim poslovima. Na primjer, dječaci su već sa tri godine umeli da naprave sebi igračke pomoću čekića i testere. I naravno, igrali su se prema svojim metodama.

Rezultati njihovog pristupa inspirisali su supružnike i uvjeravali ih da su u pravu. Djeca su se mnogo rjeđe razbolijevala od druge djece, odrastala su samostalna i radoznala, sa tri godine znala su da čitaju, a sa četiri rješavala jednostavne jednačine. Polazila su ranije u školu, lako savlađivala gradivo, preskakala razrede.

Prvi film o porodici Nikitin „Jesmo li u pravu?“ snimljen je 1965. godine i u njemu su govorili o svom iskustvu i mogućnostima.

Priznali su i greške

Na pitanje da li nastoje da naprave vunderkide od svoje dece, Lena i Boris su uvijek odgovarali odrično. Govorili su da to nije „rani razvoj“ nego blagovremeni i da će na taj način svako dete postati pametna, samostalna, kreativna ličnost koja će pronaći sebe u životu. Međutim, kada su djeca odrasla, Lena i Boris su priznali da im nije pošlo za rukom da sve prođe bez ozbiljnih grešaka.

Kao prvo, Nikitini su bukvalno živeli kao pod lupom. Porodica je bila pod stalnim nadzorom nepoznatog sveta i protivnika. Kada su postali odrasli ljudi, deca su govorila o tome da se nisu osećala zaštićeno od priča i spletki. Televizija, novinari, pedagozi, lekari, komšije i drugovi iz razreda – svi su stalno raspravljali i osuđivali život njihove porodice.

S druge strane, život dece uglavnom se odvijao u kući. Nisu išli u vrtić, a u školi su uvijek bili najmlađi, pa nije bilo lako pronaći zajednički jezik sa vršnjacima. Ujedno, vrata njihove kuće su stalno bila otvorena za razne goste, prijatelje i istomišljenike.

Veliko interesovanje javnosti za neobičnu porodicu u nekom trenutku je Borisa i Lenu fizički oduzelo od njihove dece. Putovali su širom zemlje, držali predavanja, pisali knjige, gostovali na TV. Bilo je trenutaka kada su se deca osećala emotivno uskraćeno. Ali u porodici je uvijek vladala atmosfera ljubavi, roditelji su se prema svim ljudima ponašali ljubazno i bez predrasuda, i uspeli su da prevaziđu teškoće, prenose djetinjarije.

To što su u detinjstvu sva znanja i veštine lako usvajali, nekoj deci je stvorilo iluziju da će i u budućnosti sve potrebno usvajati kroz igru, nisu navikli na strogu disciplinu. Otuda je sticanje znanja koja više nisu mogla dobiti u porodici išlo teže. Na primer, ćerka Julija je tek u kasnijim godinama shvatila da mora učiti i ono što ne želi.

Gdje su i šta rade danas djeca Borisa i Lene?

Sva djeca Nikitina tvrde da im je navika iz detinjstva da traže nestandardna rejšenja dosta pomogla u profesionalnom životu.

Svih sedmoro dece odraslo je u kreativne i školovane ljude koji su zadovoljni svojim životom. Međusobno su vezani, često se druže i s toplinom i velikim poštovanjem pričaju o roditeljima. Deo iskustva svojih roditelja i sami primenjuju. Njihovim zalaganjem ponovo se izdaju knjige i razvojne igre Nikitina. Privatnost svojih porodica, međutim, štite od novinara i radoznalih. Niko od unučadi Nikitina nije pošao u školu pre vremena.

Ko su danas djeca Nikitina, koja su roditeljima podarila 27 unuka?

1. Najstariji sin Aleksej

Živi u Londonu. Po profesiji je nastavnik fizike i radi kao konsultant u razvoju elektronike. Oženjen, ima dvoje djece.

2. Anton

Diplomirao je na hemijskom odeljenju Moskovskog državnog univerziteta. Bio je na rukovodećim pozicijama u proizvodnom sektoru. Anton ima dvoje djece i četvoro unučadi.

3. Olga

Diplomirala je na Pravnom fakultetu na „Lomonosovu“. Radila je na visokim pozicijama u velikim kompanijama. Odgajila dvije kćeri. Danas se bavi sa troje unučadi.

4. Ana

Završila je medicinsku školu. Majka je četvoro dejce i četvoro unučadi.

5. Julija

Po zanimanju je novinarka. Diplomirala na Moskovskom državnom institutu za kulturu. Ima dvije ćerke.

6. Ivan

Stekao je visoko obrazovanje u oblasti radio i televizijskog emitovanja. On i njegova supruga odgajili su petoro djece.

7. Ljuba

Diplomirala je Bibliotekarstvo. Radila je svega tri godine, a potom postala domaćica i majka vrijedna divljenja: Ljuba ima desetoro djece i već dvoje unučadi.

Četiri porodice žive u Podmoskovlju, u kućama nedaleko od starog roditeljskog doma. Djeca, unuci i praunuci se često okupljaju na porodičnim slavljima i redovno organizuju otvorene festivale porodice Nikitin. Sistem vaspitanja Nikitina priznat je u Rusiji, Nemačkoj, Japanu, Americi.

(Stil)