Ljubo i Ramadan: Istinita priča o prijateljstvu koje rat nije mogao uništiti
U planinskom selu Pribraća, u blizini Donjeg Vakufa, živi čovjek čija životna priča podsjeća na ono najbolje što ljudska priroda može ponuditi – solidarnost, dostojanstvo i hrabrost da ostaneš čovjek kada je to najteže.
Ljubo – čovjek iz vremena kad su komšije bile porodica
Ljubo, danas 88-godišnji penzioner, bio je vozač autobusa. Jednostavan, skroman i voljen u cijelom kraju, poznat po riječima koje spajaju, a ne dijele.
„Vozio sam sve – Muslimane, Hrvate, Srbe. Svima sam bio isti Ljubo“, kaže s toplim osmijehom.
Kada je rat zahvatio Bosnu i Hercegovinu, Pribraća je, poput mnogih sela, doživjela velike promjene. Srpsko stanovništvo je mahom napustilo domove, među njima i Ljubo. Njegova porodica nije imala kuda – sve do trenutka kada se pojavio spas iz, kako kaže, „najmanje očekivanog pravca“.
Ramadan – komšija, prijatelj, brat
Muslimanski komšija, Ramadan Malkoša, ponudio je Ljubi i njegovima utočište u svom domu. Tri mjeseca dijelili su krov, hranu i svakodnevicu – bez kalkulacija, bez podjela, samo uz uzajamno poštovanje i ljudskost.
„Kad se njegova kćer udala, osjećali smo se kao članovi porodice, a ne gosti. To ne možeš zaboraviti“, prisjeća se Ljubo.
Nažalost, poslije rata Ljubo je saznao da je Ramadan preminuo. Nisu se uspjeli ni pozdraviti. Emocije i dalje preplavljuju Ljubov glas kad priča o prijatelju kojeg i danas nosi u srcu.
Povratak kući – prvi i ponosan
Nakon rata, kada su se mnogi bojali vratiti u napuštena sela, Ljubo je bio među prvim povratnicima u Pribraću. Danas u selu žive samo četiri osobe u dvije kuće. On i njegova supruga, brat i snaha.
„Nikada me niko nije poprijeko pogledao. Ljudi znaju ko sam i kakav sam“, govori uzdignute glave.
Uprkos godinama i teškim iskustvima, Ljubo nosi vedrinu i dostojanstvo. Sjeća se samo jednog incidenta – provale u njegov dom. Susjedi su ga odmah obavijestili o počinitelju. I to, kako kaže, nije pamtio zbog krađe, nego zbog istine.
Djeca u svijetu, vrijednosti kod kuće
Njegova djeca žive širom svijeta – u Novom Sadu, Sarajevu i Americi. Ljubo vjeruje u njih jer su, kako kaže, “povukli na njega” – nisu zlonamjerni.
Iako više ne vozi autobus, vozi kroz uspomene – kroz krajolike u kojima je ostavio trag, ali i kroz srca onih koji su ga poznavali.
Zaključak: Ljubina poruka svijetu
„Mene rat nije promijenio. Ja sam prvo čovjek, pa tek onda Srbin. Ramadan je bio isti – prvo čovjek, pa Musliman.“
Ova priča nije o ratu. To je priča o pobjedi ljudskosti nad podjelama. U vremenu kad nas mediji i politika često podsjećaju na razlike, Ljubo i Ramadan su primjer da je moguće – i potrebno – graditi mostove.
Jer u vremenima mraka, najjače svijetle oni koji ostanu ljudi.
