“Za moju sestru i roditelje kojih više nema…”

Prije tačno pet godina, moj svijet se preko noći zauvijek promijenio. Tog dana sam izgubio oba roditelja u saobraćajnoj nesreći, dok su se vraćali s porodične slave. Moj otac, odgovoran i uvijek trijezan čovjek, nije bio kriv – ali život nekad ne mari za pravdu.

U tom trenutku, imao sam 18 godina, a moja sestrica svega šest. Tada je počelo novo poglavlje u našem životu. Nema riječi koje mogu opisati bol koju smo osjećali, ali sam znao jedno – neću dozvoliti da nas život razdvoji. Obećao sam sebi da ću joj biti i brat i roditelj, zaštitnik i oslonac.

Bez mnogo izbora, prihvatao sam razne poslove – od fizičkog rada, povremenih dnevnih angažmana, pa do svega što mi je moglo pomoći da zaradim i obezbijedim nam osnovne uslove za život. Svaki zarađeni dinar ulagao sam u nas – u hranu, račune, knjige, školski pribor… ali i u osmijehe.

Svakog jutra sam je budio, pripremao doručak, češljao njenu kosu, oblačio je i vodio do škole. Njen osmijeh i poljubac pred školom bili su moja dnevna doza snage. Njene male ruke oko mog vrata bile su podsjetnik da, i pored svih nedaća, imam razlog da ustanem i borim se.

Danas, pet godina kasnije, ona ima 11 godina. Vesela, pametna, empatična djevojčica – uzorna učenica sa svim peticama i sjajnim rezultatima. U njenim očima često prepoznam ono malo dijete koje je ostalo bez mame i tate, ali i snagu koju ni sama još ne zna da ima. A u mom srcu – osjećaj ponosa, tuge i zahvalnosti pomiješan u tišini svakog dana.

Roditelji mi svakodnevno nedostaju. Nedostaju i njoj – čak i kad ne kaže ništa, ja to osjetim. Nadam se da nas odnekud gledaju, i da su ponosni na ono što smo postali – jedno uz drugo, zajedno, kroz sve što nas je snašlo.

Mama, tata – volimo vas i nikada vas nećemo zaboraviti. Vaša djeca rastu, zahvalna za svaki trenutak koji smo proveli zajedno i za snagu koju ste nam ostavili.