Danas dok sam šetao, primetio sam nešto što mi je odmah privuklo pažnju. Stariji čovek je stajao pored bankomata, a potom se okrenuo i otišao – a da nije uzeo novac koji je bankomat izbacio.

Bio sam samo nekoliko koraka od tog bankomata kada sam video novčanice na zemlji. Brzo sam zgrabio 300 eura i krenuo da ga pronađem, želeći da mu vratim njegov novac.

Međutim, gužva u ulici bila je velika i nisam uspeo da ga ugledam. Pokušao sam da viknem: „Čiji je ovaj novac?“ ali niko nije reagovao. Izgubio sam ga iz vida.

Nisam želeo da ostavim novac, pa sam se odmah uputio ka obližnjoj banci. Ispričao sam radnicima šta se dogodilo, a oni su me zamolili da sačekam. Rekli su mi da nije prvi put da se neko zaboravi i da se ljudi često vraćaju po svoj novac.

Posle nekih pola sata, pojavio se stariji gospodin, sav zadihan, i počeo da moli radnicu na šalteru da mu pomogne. Objasnio je da je zaboravio novac na bankomatu.

Taj trenutak kada sam mu vratio njegovu zaradu bio je nešto posebno. Ne mogu opisati koliko sam se dobro osećao iznutra. Nisam to uradio zbog pohvale, već zato što smatram da je ispravno.

Mnogi bi možda rekli da sam naivan, ali za mene je poštenje vrednost kojoj treba težiti. I danas sam samo uradio ono što mislim da je pravo.

Da li ste se ikada našli u sličnoj situaciji? Podelite svoju priču u komentarima!