“Još uvijek živim za snove u kojima mi dolazi…”
Moja supruga je preminula prije godinu i dva mjeseca, nakon duge borbe s teškom bolešću. Imala je samo 28 godina. Bila je moja prva ljubav, moj najbolji prijatelj, moj dom. Poklonila mi je tri sina – i svaki od njih danas u sebi nosi dio nje.
U posljednjim mjesecima njenog života, znala je da se kraj približava. Umjesto da govori o sebi, stalno je govorila o meni. Njena posljednja želja bila je da mi obećam da ću nastaviti dalje – da neću ostati sam, da ću s vremenom pronaći nekog ko će me voljeti i pomoći mi da budem srećan.
Rekao sam joj tada da ne mogu. I još uvijek ne mogu.
Na godišnjicu njene smrti, te večeri… sanjao sam je. Stajala je nasmijana, blaga, onakva kakva je bila prije bolesti. Ponovo me zamolila da živim. Da ne žalim, nego da nastavim. Da budem otac, ali i muškarac. Da pustim nekog da me ponovo voli. I, što me najviše dirnulo – rekla je:
“Želim da s njom budeš sretniji nego što si bio sa mnom.”
A ja? Ja još uvijek čekam snove…
Od tog sna prošla su dva mjeseca. Niti jedan dan nije prošao da nisam nekoliko puta ponovio te riječi u mislima. Nisam spreman. Ne još. Jer ono što mi je ostalo jeste večernja tišina – i nada da će mi ponovo doći u san.
Zbog djece sam jak. Zbog nje – ostajem dostojanstven. A zbog sebe? Još nisam spreman da krenem dalje.
Ali možda će, s vremenom… snovi postati most. Možda će se jednog dana bol pretvoriti u tiho razumijevanje. I možda ću baš tada znati – da me ona nije napustila. Samo me čeka da ispunim njenu posljednju želju: da nastavim živjeti.
Nekad su najteže borbe one koje vodimo sami, u tišini noći. A ljubav… prava ljubav ne prestaje kad neko ode. Samo poprimi drugačiji oblik.
(Izvor: Prerađena priča s ispovesti.com)
