Neobična noćna vožnja: Taksista iz sjećanja
Bila je kasna noć, oko jedan sat iza ponoći, i vozila sam se sama u taksiju kroz tihe gradske ulice. Vozač me s vremena na vreme pogledao kroz retrovizor, a u jednom trenutku se blago nasmiješio i rekao:
– “Ako vam je neugodno, možete naručiti drugo vozilo. Neće mi smetati.”
Zatečena, ostala sam tiha. Njegov glas bio je smiren, ali način na koji me gledao izazivao je nelagodnost. I tada mi je lice tog čovjeka počelo djelovati neobično poznato.
Sjećanje mi je naviralo polako, ali snažno – bio je gotovo identičan čovjeku kojeg sam viđala u vijestima prošle godine. Osoba koju su mediji povezivali s nizom pljački, a kasnije su javili da je izgubio život pod nerazjašnjenim okolnostima.
Pokušavala sam zadržati mir, iako mi je srce ubrzano kucalo. Ispod volana su mu se nazirale tetovaže – potpuno iste kao one koje su bile prikazane na policijskim fotografijama.
Vožnja je trajala kao vječnost, ali kad smo stigli na adresu, vozač je mirno zaustavio auto, pogledao me još jednom i rekao:
– “Stigli smo, gospođice.”
Brzo sam platila i izašla iz auta, zbunjena, ali zahvalna što je sve prošlo bez problema. Kada sam došla kući, sjela sam i odmah potražila informacije na internetu. Pronašla sam članak – isti čovjek, ista slika, ista tetovaža… ali prema izvještajima, on nije među živima već više od godinu dana.
Ne tvrdim ništa sigurno, ali svaki put kad se sjetim te noći, prođe me jeza. Možda je bila slučajnost. Možda nije. Ali tu vožnju nikada neću zaboraviti.
