PRIČA IZ PORODILIŠTA: Snaga jedne mlade majke
Ulazim u porodilište. Na stolu je mlada žena, jedva dvadeset godina, krhkog izgleda, s upalim obrazima i tamnim podočnjacima. Tiha, mirna, gotovo nečujna.
Babica mi prilazi i kaže:
“Doktorka, otvorena je šest centimetara. Termin joj je tek krajem sljedećeg mjeseca, a beba je jako mala.”
Prilazim joj i pitam:
“Kako se zoveš?”
“Melisa”, odgovara tiho.
“Odakle si?”
“Odavde, udala sam se tu.”
Pokušavam da je oraspoložim, pitam je da li jede, zašto je tako mršava.
“Jedem, doktorka. Moj muž radi, ne pije, dobar je. Svaki dan imamo hljeba, nešto skuvamo. Lijepo mi je.”
Ostajem bez riječi. Ona zaista vjeruje da je to dovoljno. Da je to – sreća.
Priča dalje. Ima sestru u hraniteljskoj porodici. Majka joj je preminula, otac radi cijeli dan. Bila je vrijedna, snalazila se kako je znala, a onda joj je otac rekao da je pronašao muža – i tako je počeo njen novi život.
“Dobar je”, kaže, i šuti.
Dok je bol jača, grimase zamjenjuju riječi. Babica mi donosi nalaze – teška anemija, ozbiljna malnutricija. Srce mi se steže. A ona nastavlja:
“Biće djevojčica. Zvaću je Amina. Imam stvari za nju, sve sam oprala. I pelene. Sve je spremno.”
U trenutku porođaja, daje sve od sebe. Njeno tijelo, iako iscrpljeno, snažno se bori. Beba dolazi na svijet. Sitna, ali lijepa, crna kosa, glasan plač.
“Dajte mi je, da je ljubim. Moje zlato. Moja Amina.”
Kasnije babica donosi stvari – jedna stara spavaćica, sapun i osnovna higijenska sredstva. Njen osmijeh je skroman, ali iskren. Pita da li smije jesti kasnije – navikla je da sebi ostavlja malo.
Na izlazu srećem njenog supruga. Skroman čovjek, radničke ruke, iznošena odjeća. Donio je kutiju plazme i sok.
“Dajte joj, treba da jede, treba da doji. Ja idem na posao…”
Sutradan dolazim u vizitu. Miriše na sapun. Spavaćica oprana i suha. Pokazuje mi stočić pun napolitanki, keksa, čokolada.
“Dale su mi… Nisam tražila. Rekle su da jedem. Da sam mršava…”
Tako jednostavno. Bez srama, bez tuge – prihvata podršku jer zna da joj je potrebna.
Na dan otpusta, prilazi da se zahvali.
“Hvala vam na stvarima za bebu… Nisam očekivala.”
“Nema na čemu, Melisa. Uživaj u svakom trenutku.”
Na izlazu je čeka muž. Ljubi je u kosu, drži ružu u ruci.
Gledam ih… Tiho, skromno, ali s ljubavlju. I mislim: koliko ti je zaista potrebno da bi bio sretan? Možda puno manje nego što mislimo.
Napomena:
Ova ispovijest je zasnovana na istinitoj priči iz svakodnevnog života zdravstvenih radnika. Svi lični podaci su izostavljeni radi zaštite privatnosti. Cilj objave je podizanje svijesti o realnosti s kojom se mnogi suočavaju – i važnosti ljudske empatije.
