🕰 Sjećanja koja ostaju: Moj djed, njegova tišina i ljubav bez granica
Još uvijek u sebi nosim slike djetinjstva — one jednostavne trenutke koji su tada djelovali obično, a danas ih vidim kao neprocjenjive fragmente mog odrastanja.
Imao sam samo sedam godina kada sam počeo redovno posjećivati svog djeda. Svaki naš susret bio je ispunjen nekom posebnom toplinom — njegov nježni stisak ruke, tišina koja nije zamarala, već umirivala, i neizostavni miris domaćeg grožđanog soka.
🏡 Kuća koja je bila više od prostora
Njegova kuća nikada mi nije bila samo mjesto s četiri zida. Bila je utočište. Tamo je vladala tišina – ona prijatna, poput ritma starog sata koji u kutu tiho otkucava. U toj tišini pjevušio je stare melodije, a zrak je mirisao na sok koji mi je pripremao s posebnom pažnjom.
Taj sok nije bio samo napitak – bio je naš mali ritual. Simbol povezanosti, sigurnosti i ljubavi.
🤲 Ruke koje su govorile više od riječi
Njegove ruke posebno pamtim. Bile su tople, velike i hrapave – obilježene životom, ali i blagim dodirom koji je unosio mir. Često bi mi njima dotaknuo lice. Tada sam mislio da je to samo njegova igra.
Nisam znao da mi zapravo pokušava “vidjeti” lice.
🕯 Istina koja je promijenila sve
Godinama kasnije, kada sam već bio dovoljno odrastao da shvatim težinu života, saznao sam istinu koja me duboko potresla – moj djed je bio slijep. Izgubio je vid u četrdeset i drugoj godini, nakon nesreće koja mu je promijenila život.
Odjednom su svi naši trenuci dobili novo značenje. Shvatio sam da njegovi dodiri nisu bili samo izraz nježnosti – oni su bili način da me doživi. Nije me mogao gledati očima, ali me vidio srcem. Svakim dodirom gradio je sliku mog osmijeha u svom umu i čuvao je tamo, daleko od pogleda, ali blizu srca.
💔 Tišina koja ostaje
Ubrzo nakon što sam to saznao, djed je preminuo. Otišao je tiho, baš kako je i živio. Ostala je drugačija tišina – prazna, tišina u kojoj sam osjećao žaljenje što tada nisam znao više, razumio dublje, zahvaljivao češće.
🌱 Naslijeđe koje ne blijedi
Danas, kad se sjetim njega, ne vidim samo svog djeda. Vidim čovjeka koji je, uprkos sljepoći, volio bez zadrške. Koji je znao oslušnuti tišinu i iz nje izvući nježnost. Njegova ljubav nije imala granice – bila je bezuslovna, tiha, ali snažna.
Sjećanja na njega nisu izblijedjela. Postala su jasnija s godinama. Kad osjetim miris grožđanog soka, čujem tiho pjevušenje ili nježno dotaknem lice svog djeteta – osjetim njega. Kao da je još tu.
👁 Naučio me gledati srcem
Djed me naučio najvažnijoj lekciji u životu – da ljubav ne mora imati glas, da dodir može govoriti više od riječi, i da su tišine ponekad najiskreniji razgovori.
Danas, kada pogledam lice svog djeteta, osjećam istu onu blagost koju sam osjećao kraj njega. Kao da su njegove nevidljive ruke i dalje tu, da nas čuvaju.
Zauvijek sam mu zahvalan – na ljubavi, strpljenju i tišini koja govori više nego što riječi ikada mogu.
