Nikada ne sudi o čovjeku po izgledu
Kasno poslijepodne, čovjek u svojim šezdesetim, kože potamnjele od sunca, zakoračio je u predvorje najluksuznijeg hotela u gradu. Na sebi je imao izblijedjeli smeđi kaput i jednostavne sandale, a prašina na odjeći odavala je da dolazi iz sela.
Prišao je recepciji i mirno rekao:
„Dobar dan, želio bih sobu za jednu noć.“
Recepcionerka, mlada i dotjerana, pogledala ga je s iznenađenjem i oprezno odgovorila:
„Gospodine, samo da znate, naš hotel je nešto skuplji. Možda biste željeli provjeriti i druge smještaje u blizini?“
Starac se blago nasmiješio i tiho rekao:
„Znam gdje sam došao. Samo želim sobu, bilo koju.“
U tom trenutku, dok je recepcionerka pokušavala pronaći način da mu pomogne, starac je izvadio stari mobilni telefon i nekoga pozvao:
„Zdravo, u predvorju sam tvog hotela. Samo da znaš, stigao sam.“
Nekoliko minuta kasnije, lift se otvorio, a iz njega je izašao mladić u elegantnom odijelu. Kada je ugledao starca, brzo mu je prišao i srdačno rekao:
„Striče! Zašto niste javili da dolazite? Trebao sam poslati po vas!“
Svi u lobiju su se iznenadili. Mladić je bio direktor hotela. Pogledao je osoblje i rekao s poštovanjem:
„Ovaj čovjek je moj dobrotvor. Zahvaljujući njemu, moja porodica i ja imamo sve što danas vidite. Od sada, uvijek će biti naš počasni gost.“
Recepcionerka se postidjela, a starac joj se obratio blagim glasom:
„U redu je, dijete. Samo zapamti — nikada ne sudi o čovjeku po izgledu. Vrijednost osobe dolazi iznutra.“
Direktor je dodao:
„Da nije bilo mog strica, ne bismo imali ni ovaj hotel. Uvijek ću mu biti zahvalan.“
Tišina je ispunila prostoriju. Mnogi su se nasmiješili, naučivši važnu lekciju o poštovanju i skromnosti.
Starac je te večeri odsjeo u najluksuznijem apartmanu, a ujutro je tiho otišao, ostavivši iza sebe toplu priču o ljudskosti i zahvalnosti.
