“Bella je primijetila ono što ja nisam – i spriječila nezgodu”
Jutro je počelo mirno. Upalio sam motor, provjerio retrovizore i pogledao svoju zlatnu retrivericu na suvozačkom sjedalu. Bella je obožavala vožnje automobilom — uvijek mirna, tiha i strpljiva.
— Pa, Bella, idemo obaviti poslove? — rekao sam uz osmijeh.
Odmahnula je repom, ali ovoga puta nije gledala kroz prozor. Zurila je ravno u mene, kao da želi privući pažnju. Nakon nekoliko minuta njezin pogled postao je neobično uporan. Lagano je nagnula glavu i nastavila me promatrati.
— Hej, što je? — našalio sam se. — Jesam li nešto zaboravio?
Odgovorila je tihim, ali učestalim lajanjem, potpuno neuobičajenim za nju.
— Bella, smiri se, što se događa? — pitao sam, pokušavajući je umiriti.
Ali nije posustajala. Lajanje je postalo intenzivnije, a njezin pogled stalno se vraćao prema mojim nogama i prostoru uz papučice.
— Jesi li gladna? Ili ti smeta vožnja? — nagađao sam, ali Bella nije reagirala.
U njezinom ponašanju bilo je nešto što me potaknulo da se zaustavim. Polako sam skrenuo na rub ceste i parkirao automobil. Izašao sam van da provjerim vozilo. Na prvi pogled sve je izgledalo u redu, ali kad sam se sagnuo i pogledao ispod prednjeg dijela auta, primijetio sam da je na asfalt kapala mutna tekućina.
Pogledao sam bolje. Bila je to kočiona tekućina.
Shvatio sam da se jedna od cijevi oštetila i da je curenje moglo dovesti do ozbiljnog kvara tijekom vožnje.
Zatvorio sam haubu i pogledao prema Belli. Sjedila je mirno, ali budno, kao da čeka da potvrdim ono što je pokušavala pokazati.
— Bravo, djevojčice… danas si mi stvarno pomogla — rekao sam i pomazio je po glavi.
Tek tada sam shvatio da njezino uporno ponašanje nije bilo neobično raspoloženje — već instinkt. Bella je osjetila da nešto nije u redu prije nego ja. I zahvaljujući tome, izbjegli smo potencijalni problem na vrijeme.
