„Porodica koju biramo: Priča mog puta do očinstva“
Moja pastorka Amira danas ima trinaest godina. U njen život sam ušao kada je imala samo tri — sitna, hrabra, sa kikicama koje su joj padale preko očiju i čarapama koje nikad nisu bile iste. Riječ „tata“ izgovorila je potpuno spontano. Ja sam je prihvatio tiho, ali svim srcem.
Nikada nisam pokušavao da zamijenim njenog biološkog oca. Samo sam bio prisutan — na priredbama, tokom prehlada, za vrijeme uspavljivanja i u svim onim sitnim trenucima koji čine djetinjstvo sigurnim.
Godinama je sve teklo mirno. A onda je jedne subote stigla kratka poruka koja je promijenila mnogo toga.
„Hej… možeš li da dođeš po mene?“
Bez objašnjenja.
Odmah sam krenuo. Kada sam stigao, već je čekala ispred zgrade, sa rancem u rukama, kao da je znala da ću doći čim pozove. Sjela je u auto, zavezala se i tiho pitala:
„Da li mogu opet da te zovem tata? Onako… zaista?“
Nikada neću zaboraviti taj trenutak.
Kako je počelo da se mijenja
Kada je napunila deset godina, njen biološki otac Jamal poželio je da bude više prisutan u njenom životu. Amira je željela da niko ne bude povrijeđen, pa je prestala da me zove „tata“. Ne zato što je htjela — već zato što je mislila da je tako ispravno.
Nisam joj zamjerio. Samo sam ostao prisutan.
Te subote, tokom jedne posjete, upoznala je nove ljude, u ambijentu koji joj je bio nepoznat i pomalo zbunjujući. Osjetila se nesigurno — i zato je poslala poruku.
Sutradan smo doručkovali palačinke. Tada me pitala nešto što me dotaklo dublje nego što sam očekivao:
„Zašto ti nikad nisi otišao?“
Odgovorio sam onako kako sam osjećao:
„Nisam ostao zato što sam morao. Ostao sam zato što sam želio.“
Te riječi su joj, čini se, značile mnogo.
U ponedjeljak, u njenom telefonu, ponovo sam postao „Tata“.
Neočekivani preokret
Nekoliko sedmica kasnije saznali smo da će biti potrebno formalno urediti neka važna pitanja oko školovanja i brige o njoj. Tada smo postali svjesni nečega što me je pogodilo — nisam imao nikakav pravni status. Nisam bio upisan kao staratelj, iako sam godinama bio dio njenog života.
Moja supruga Zahra je rekla:
„Ako Amira želi da je usvojiš, uradićemo sve što je potrebno.“
Tokom večere pitali smo je.
„Dušo, kako bi se osjećala da te tata usvoji?“
Nagnula je glavu, kao da ne razumije pitanje.
„Mislila sam da već jeste.“
Taj odgovor rekao je sve što je trebalo da znamo.
Proces koji nas je povezao još više
Slijedili su razgovori, dokumentacija i sastanci sa stručnim službama. Kroz sve to, Amira je pokazala zrelost i jasnu želju da se njen glas čuje. Jednog dana sudija ju je upitala:
„Šta ti želiš, dušo?“
Odgovorila je mirno:
„Želim da mi tata bude tata i na papiru. On je taj koji je ostao.“
Šest nedelja kasnije stigla je odluka.
Postao sam njen otac — i pravno, i zvanično, i za stalno.
Porodica koju gradimo izborom
Slavili smo skromno: omiljena hrana, film i smijeh. U jednom trenutku, naslonila se na mene i šapnula:
„Hvala ti što si uvijek tu.“
Istina je jednostavna — nisam mogao drugačije.
Naučio sam nešto važno:
Porodicu ne određuje biologija.
Porodicu određuje ljubav koja ostaje.
Amira mi je dala najljepši naslov u životu — onaj koji se ne može kupiti, ne može iznuditi i ne može zamijeniti.
Tata.
