Tiha odluka koja je promenila porodicu: Ispovest Dijane Đoković o veri, identitetu i unutrašnjem miru
Iza velikih sportskih uspjeha često stoje porodične priče koje javnost rijetko ima priliku da čuje. Jedna od njih odnosi se na Dijanu Đoković, majku Novaka Đokovića, koja je tek nakon više od tri decenije odlučila da govori o ličnoj odluci koja je duboko obilježila njen život i porodicu. Riječ je o promjeni vjere, procesu koji nije bio nagao ni nametnut, već rezultat dugog unutrašnjeg preispitivanja.
Dijana Đoković odrasla je u porodici u kojoj religija nije bila sastavni dio svakodnevice. Iako su joj roditelji po porijeklu bili katolici, vjerska praksa u kući gotovo da nije postojala. Takav način života bio je čest u vremenu u kojem su odrastali, kada su se vjera i tradicija često potiskivale. Bez jasnog duhovnog okvira, Dijana nije osjećala potrebu da se izjašnjava ili opredjeljuje, niti je smatrala da ima dovoljno znanja da to prenese svojoj djeci.
Slična situacija bila je i u porodici njenog supruga. Zbog društvenih okolnosti i tadašnjeg sistema, mnoge porodice su religiju doživljavale kao privatnu stvar o kojoj se ne govori javno. Zbog toga su pitanja vjere i krštenja godinama ostajala po strani, bez jasne odluke ili potrebe da se ona donese.
Prekretnica je došla nenametljivo, nakon rođenja drugog sina. Dijana je kasnije priznala da se tada u njoj probudio osjećaj da je vrijeme za promjenu. Bez pritiska okoline i bez nagovaranja, osjetila je potrebu da se krsti i da isto učini za svoju djecu. Ta odluka bila je lična i tiha, ali za nju izuzetno snažna.
Krštenje je obavljeno početkom devedesetih godina u manastiru Žiča, daleko od javnosti i medija. Taj čin nije bio simbol odricanja, već novi početak i potraga za unutrašnjim mirom. Tokom obreda pojavila se i dilema oko njenog imena, jer Dijana nije tradicionalno pravoslavno ime. Rješenje je pronađeno tako što je, pored ličnog imena, dobila i crkveno ime Milica, što danas spominje kao detalj koji je tom danu dao posebnu emotivnu težinu.
O porodičnom porijeklu i složenim odnosima govorilo se i kasnije, kada su se u javnosti pojavile informacije o razvodu njenih roditelja i godinama emotivne udaljenosti. Sve te okolnosti ostavile su trag, ali nisu spriječile Dijanu i Srđana Đokovića da svojoj djeci pruže stabilnost, radne navike i osjećaj odgovornosti. Upravo te vrijednosti često se ističu kao jedan od temelja Novakove mentalne snage i profesionalnog uspjeha.
Dijanin istup u javnosti s ovom pričom nije bio pokušaj da se bilo šta opravda ili objasni drugima. Bio je to način da se, nakon dugog vremena, izgovori lična istina. Njena promjena vjere predstavljala je lični put ka miru, a ne prekid s prošlošću.
Ova ispovijest podsjeća da i iza najpoznatijih imena stoje ljudi sa svojim sumnjama, pitanjima i odlukama koje se ne donose lako. Ponekad su potrebne godine da se pronađe pravi odgovor, ali kada se to dogodi, on donosi jasnoću i olakšanje. Priča Dijane Đoković pokazuje da je potraga za identitetom lična i da svako ima pravo da do nje dođe svojim tempom, bez obzira na očekivanja okoline.
