Kad sinoć nisam umrla – neće me ni smrt više!

Ustajem usred noći da idem do WC-a. Polusvjesna, vučem se kroz hodnik, i onda — vrata zaključana.
Svjetlo unutra gori.

Pomislila sam: „Ma sigurno je sestra ustala prije mene, a da nisam čula.“

Vratim se u sobu.
A ona – spava kao zaklana.
Diše duboko, lice joj mirno.

Probudim je:

“Ej… Jesi ti bila u WC-u?”

Zbunjena je, odmahuje glavom.
Kažem joj šta se dogodilo.

Zajedno odemo do WC-a.
Vrata se sad otvaraju bez problema.
Unutra – mrak.

Svjetlo ugašeno. Nikoga nema.

A WC…
nema prozora.
Nema drugog izlaza.
Ništa. Samo zidovi.

Sestra mi kaže:

“Vjerovatno si sanjala.”

Ali…
znam da nisam.
Znam.

I sad – svake noći prije nego zaspim – pogledam u to svjetlo.
Ako zasvijetli samo za sekundu…