“Samo su prošli pored mene – kao da nikada nisam bio dio njihovih života”

Život često piše priče koje nismo ni mogli zamisliti. Jednu takvu priču nosim i ja — priču o tišini koja traje već deset godina.

Moj sin je prije mnogo godina izabrao djevojku koju supruga i ja, priznajem, nismo podržavali. Nismo to činili iz zlobe ili predrasuda, već iz straha — straha da će previše brzo donijeti životne odluke, da će se možda povrijediti, da nije spreman. Možda smo griješili. Možda smo trebali vjerovati više u njega nego u svoje strahove.

Nakon što smo izrazili svoje neslaganje, on se udaljio. Prvo je otišao da živi sa njom, a zatim su se zajedno preselili u inostranstvo. Od tada — nijedan poziv. Nijedna poruka. Nijedno “kako ste?”. Deset godina tišine.

A onda danas, u našem gradu, dok sam hodao trotoarom, ugledao sam ih. Nju, kako vodi djevojčicu za ruku. Njega, kako gura kolica s dvije bebe, očigledno blizancima. Prošli su pored mene… bez pogleda, bez riječi. Kao da nisam nikada bio njihov. Kao da nikada nisam bio njegov otac.

Osjetio sam bol koju je teško opisati riječima. Ne boli me samo tišina, boli me što nisam imao priliku da ih upoznam — moju unuku i ta dva mala bića koja sada čine njegov svijet. Ne boli me što nisam bio pozvan u njihove živote, već što mi nije pružena šansa da pokažem da se i ja mogu promijeniti. Da sam možda postao čovjek koji zna bolje. Koji više ne sudi.

Ne tražim ništa osim mogućnosti da budem djed. Da im pričam priče. Da im kupim sladoled. Da ih, ako ništa drugo, pogledam u oči i osjetim tu vezu. Krv nije voda, ali ponekad izgleda da nas najdublje rane zadaju oni koji su nam najbliži.

Ako moj sin ikada pročita ove riječi — neka zna da vrata nisu zatvorena. Ljubav ne prestaje ni nakon godina tišine. Samo čeka — u tišini, i nadi.