Ne idem kod tašte – i imam svoje razloge

Već neko vrijeme rijetko odlazim u posjetu majci svoje supruge. Obično se pojavim samo za praznike, i tada sam poprilično povučen. Nije da to radim iz hira – postoji razlog.

Znam da je mojoj supruzi žao zbog svega. Ona ponekad pokušava da popravi odnos i da nas sve ponovo zbliži. Međutim, i ona zna zašto se povlačim i zašto ne osjećam potrebu da budem prisutan. Zbog toga me ne pritišće niti mi išta zamjera.

Nažalost, čini se da su svi zaboravili kako je sve izgledalo kada smo se tek vjenčali. Bilo je tu mnogo neprijatnih trenutaka – od prekomjernog uplitanja u našu svakodnevicu, do komentara koji su znali da povrijede i mene i moju suprugu.

Kada sam konačno reagovao i povukao se, situacija se promijenila. Više nije bilo uvreda, ali nikada nismo ni razgovarali o onome što se desilo. Sada se ponaša kao da se ništa nikada nije dogodilo.

Možda je nekima lakše da zaborave i krenu dalje bez riječi. Možda je i to način da se sačuva mir. Ali ja nisam zaboravio – ne iz inata, već zato što su te stvari ostavile trag.

Ne mrzim nikoga, ali trudim se da čuvam sebe. A to nekada znači i da biram distancu.