Lekcija koju ću zauvek pamtiti: Tihih 150 evra mesečno

Od kada sam se zaposlio, moj otac mi je svakog meseca uzimao po 150 evra za stanarinu. U početku mi je to delovalo nepravedno – znao sam da ima dovoljno novca, da bi bez problema mogao i mene da izdržava ako zatreba. Priznajem, ponekad sam se zbog toga osećao ogorčeno i nisam razumeo njegovu odluku.

Vreme je prolazilo, a ja sam nastavio da uplaćujem taj iznos svakog meseca. Iako mi nije bilo lako, poštovao sam njegovu reč.

Kada je došao dan mog venčanja, svi su donosili poklone, uglavnom u kovertama. Otac mi je tada prišao i dao dve koverte. U jednoj su bili svi oni novci koje sam mu davao kao „stanarinu“ – svaki evro, pažljivo sačuvan. U drugoj koverti bila je ista takva suma, koju je on dodao od sebe.

Nisam mogao da verujem. Čak ni majka nije znala da on sve to vreme nije trošio taj novac. Zahvaljujući tom iznosu, supruga i ja smo mogli da kupimo stan i solidan automobil – ogroman korak za naš novi zajednički život.

Danas shvatam da me otac nije učio samo da plaćam troškove – učio me je odgovornosti, štednji i tome da ništa ne dolazi preko noći. Naučio me je da se trud isplati, i da prava podrška ponekad dolazi u tišini, bez velikih reči.

To je lekcija koju ću nositi kroz ceo život – i preneti je jednog dana dalje.