Posljednji razgovor: Kratka priča o ljubavi, oprostu i prolaznosti
Jednog hladnog jutra, ženu je probudila neobična buka iz dnevnog boravka. Umorna i još snena, ustala je da provjeri o čemu se radi — i ostala u čudu kada je ugledala svog muža.
Još sinoć je bio stotinama kilometara daleko, na putu s kamionom. Nije ga očekivala tako brzo.
– Gdje su ti stvari? – upitala je tiho.
– Nisam ih donio ovaj put. Došao sam samo da porazgovaramo – odgovorio je on mirno.
Bila je zbunjena. Posljednji put kad su razgovarali, posvađali su se. Teške riječi su pale, a danima se nisu čuli. Ponos je bio veći od ljubavi – ili su barem tako mislili.
– Došao sam ti reći da mi je žao. Žao mi je zbog svih naših glupih svađa i grubih riječi. Znaš da te volim. Želio sam ti se javiti već sto puta, ali inat je bio jači. Molim te, oprosti mi.
U njenim očima zasjale su suze. Nije očekivala ove riječi – ali ih je željela čuti. Približila mu se i zagrlila ga.
– I ja tebe volim – šapnula je. – I ako sam ikada bila nepravedna prema tebi, žao mi je. Ponekad ne znam pokazati koliko mi značiš.
– Ti i djeca ste mi sve na svijetu – rekao je tiho. – Bez obzira na sve, uvijek ću biti uz tebe. Moram krenuti ispočetka… ali ovaj put će put biti dug.
Poljubio ju je nježno, i činilo se kao da je sve opet na svom mjestu.
Tada je zazvonio telefon.
– Dobro jutro, gospođo – rekao je nepoznat glas. – Žao nam je što vam moramo javiti… Vaš muž je jutros poginuo u prometnoj nesreći.
Ona je zbunjeno odgovorila: – Sigurno ste pogriješili broj. Moj muž je ovdje, kod kuće. Upravo smo razgovarali.
Prekinula je poziv i krenula tražiti muža po kući – sobu po sobu. Dnevni boravak. Kuhinja. Hodnik. Nigdje ga nije bilo.
Hladnoća joj je prošla kroz tijelo. Srce joj je stalo. Noge popustile. Kleknula je na pod i zaplakala, shvativši istinu.
Muž nije bio tu.
Nije ni dolazio.
Ono što je doživjela – taj razgovor, oprost, zagrljaj – bio je samo posljednji pozdrav. Možda san. Možda nešto više.
Podsjetnik svima nama:
Volite se dok imate priliku.
Ne odlazite od kuće u svađi. Ne ostavljajte teške riječi kao posljednje. Grlite one koje volite i budite zahvalni na svakom trenutku.
Jer niko ne zna koji je put – posljednji.
Ako ti se priča svidjela, slobodno je podijeli s prijateljima. Možda nekoga podsjeti da oprosti, da zagrli, da kaže “volim te”.