Nestao je sa našeg prvog sastanka — a onda sam shvatila zašto
Poslije tri godine tihe nade i ukradenih pogleda, moja dugogodišnja simpatija me je konačno pozvala na sastanak. Rezervisao je elegantan restoran — onaj sa prigušenim svjetlom, kristalnim čašama i konobarima koji se kreću gotovo nečujno. Razgovor je tekao lako i prirodno, uz onu vrstu bliskosti koja se ne mora objašnjavati. U sebi sam pomislila: možda je ovo konačno naš trenutak.
U jednom trenutku se izvinio i rekao da ide do toaleta.
I nije se vratio.
Prošlo je deset minuta, zatim dvadeset. Kada je prošlo pola sata, misli su mi se razbježale u svim pravcima. Pitala sam se da li mu je pozlilo, da li se desilo nešto nepredviđeno ili sam jednostavno pogrešno protumačila cijelu situaciju. Nervozu sam jedva skrivala.
Tada je prišao konobar, vidno ozbiljnog izraza lica.
„Gospođice“, rekao je tiho, „da li biste mogli da pođete sa mnom na trenutak?“
Srce mi je ubrzalo. Ustala sam i krenula za njim niz slabije osvijetljen hodnik, daleko od restoranske gužve. Pripremala sam se na loše vijesti.
Umjesto toga, konobar je otvorio vrata jedne manje prostorije i gestom mi pokazao da uđem.
Unutra je sve bilo osvijetljeno toplim svjetlom svijeća. U pozadini je svirala tiha muzika. Na sredini je stajao mali sto — i on. U rukama je držao malu kutijicu, a na licu mu se miješala nervoza s osmijehom.
Priznao mi je da je taj trenutak planirao dugo. Restoran je bio samo uvod; želio je da prvi sastanak ima lično značenje, kao simbol svih godina poznanstva, strpljenja i neizgovorenih osjećaja.
Otvorio je kutijicu. Unutra nije bio prsten, već jednostavna ogrlica s ugraviranim riječima:
„Hvala što si čekala.“
Objasnio mi je da to nije veliko obećanje, već iskren početak. Način da pokaže zahvalnost za vrijeme tokom kojeg nije imao hrabrosti da napravi prvi korak.
Taj gest me je dirnuo više nego bilo kakva grandiozna izjava.
Ostatak večeri proveli smo razgovarajući otvoreno, bez pretvaranja — o prošlosti, strahovima, planovima. Vrijeme je prolazilo neprimjetno, a prvi sastanak se pretvorio u nešto mirno, stvarno i lijepo.
Kada smo izašli iz restorana, noć je djelovala tiše i toplije, kao da se nešto nenametljivo promijenilo.
Nije bila bajka.
Nije bilo savršeno.
Ali bilo je iskreno — i vrijedilo je svakog trenutka čekanja.
