JOŠ NA VJENČANJU ZNAMO KO ĆE SE RAZVESTI: Matičari otkrili šta odaje parove! Ovo su NEPOGRIJEŠIVI ZNACI da će doći do razlaza
Ispovijest matičara iz Srbije koji su podijelili sve detalje svog posla, ostavili su cijelu regiju bez teksta.
“Poslije nekoliko godina rada smo počeli da razmišljamo – ko su ti ljudi koji sklapaju brak. Ko je odakle, iz kakvih sredina, kakvi su im kulturološki korijeni, porodice, interesovanje, društveni status, materijalni…”, otkrivaju dvojica matičara iz Srbije koji žele da ostanu anonimni jer – posao tako nalaže. Jedan otišao u penziju, drugi je još aktivan, a decenijama su radili zajedno u jednoj od centralnih beogradskih opština, “nagledali” se svačega i postali eksperti za procjenu budućnosti brakova u čijim su sklapanjima bili važni akteri.
“I kada smo počeli da dobijamo presude o razvodu brakova, shvatili smo da većina njih uopšte ne zna šta je zajednički život. Neka im je i lijepo nekoliko sati dnevno, ali šta će sutra kada se probude? Ko će da ode kupovinu, ko da razmijesti po stanu, spremi ručak, baci đubre, sipa benzin u automobil, plati račune u pošti… Rijetko ko to prije braka raščisti u svojoj glavi. Sve se svede na trenutnu privlačnost. A ako se brak zasniva na tome, onda ne može da traje. To je jednostavno hemijski proces”, kažu.
Pa tako su uveli jednostavno pravilo za ‘opkladu’, koja to suštinski nije bila, jer je “pobjednik” imao samo zadovoljstvo bolje procjene. U praznu rubriku u koloni u koju se unose podaci mladenaca grafitnom olovkom su upisivali vrijeme za koje misle da će se razvesti. Kada bi kasnije od suda dobijali obavještenje o razvodu, vidjeli bi ko je bio bolji prognozer, gumicom brisali upisano i penkalom unosili zvanične podatke. Naravno, nisu to činili za sve parove koje vjenčavaju, već za one koje odmah procijene kao “rizične”. A takvih nije malo.
Na pitanje koliko su parovima koji im djeluju neskladno davali vremena do razvoda odgovaraju – od nekoliko mjeseci do dvije ili tri godine. Nisu to bile klasične opklade, “već čisto zanimacija da vidimo koliko smo upoznali ljude, da nam posao bude interesantniji”.
Prema njihovoj tvrdnji, o brakovima u Srbiji postoji mnogo zabluda, jer je tradicija njihovih ugovaranja iz interesa neuporedivo duža od zajednica „zasnovanih na ljubavi“. Ostavimo li po strani slučajeve gdje su razmirice među parovima prisutne još pri ugovaranju datuma venčanja i drugih okolnosti, što jasno ukazuje šta će slijediti, kao teško savladive prepreke navode velike kulturološke i obrazovne razlike, okruženja u kojem su odrastali, ona u kojem rade, društveni status porodica i prijatelja, materijalne razlike…
“Ako je s jedne strane tipična građanska porodica, a s druge ona koja je tek stigla u grad, to su dva svijeta koja će teško da se usaglase jer su im porodične tradicije i vrijednosti potpuno različite. Kako da se razumiju potomak koji je tek stigao u Beograd iz nekog malog mjesta s brda i djevojka odrasla u Vojvodini?Ne tvrdim da to nikako ne može da uspije, ali je potreban mnogo veći trud. Sam odnos prema ženama je u tim krajevima i danas drugačiji. Negdje žene i djeca još sjede za odvojenim stolom od muškaraca, a djevojka koja bi trebalo to da razumije je treća građanska generacija! Ne ide to nimalo jednostavno, praksa je pokazala da to u brojnim slučajevima ne može da se prevaziđe.“
Uvjereni su da o sebi razmišljamo znatno bolje nego što na to realno imamo pravo, jer je najveći broj nas koji živimo u urbanoj sredini “uglavnom prva, eventualno druga generacija”. Malo je te urbane tradicije.
“Hajde da uzmemo primjer kada oboje imaju visoki nivo obrazovanja, da su u tome jednaki. Osim porodica sa obje strane, tu se pojavljuje i okruženje oba supružnika. Dok su se zabavljali, viđali su se s društvom i s jedne i s druge strane, upoznavali se međusobno sa starim prijateljima, sa kolegama s posla. Idealno je kada su partneri iz istovjetnog intelektualnog okruženja, ali to je u praksi rijetko. Ako je, na primjer, njeno društvo višeg obrazovnog nivoa, iz intelektualne porodice, a on iz slabijeg, bez obzira na to koliko se lično usavršavao da bi završio škole, kako da se uklope? On je malo ili nimalo putovao po svijetu, nema naviku da odlazi u bioskop ili u pozorište, na koncerte, a njeno društvo je sasvim drugačije, razgovaraju o putovanjima, iskustvima iz svijeta, utiscima sa predstava…
O čemu on da priča? Ovi o Parizu, Veneciji ili Njujorku, a on o rodnom kraju. Uglavnom šuti u takvom okruženju i s vremenom počinje da izbjegava društvo kojem ne pripada. Opet, on je u svojoj sredini glavni ‘baja’ i gledaće da što više uvuče ženu u tu priču gdje se osjeća važnim. Naravno da tu nastaju problemi koji se često završavaju razlazom. Rijetko uspijeva brak kada se ljekarka uda za vozača.”
(Kurir.rs/ Njuzvik)
