Zašto se trebaš čuvati onih kojima si učinio dobro i kako da sačuvaš sebe

Od malih nogu učimo da budemo dobri prema drugima. Uče nas da pomažemo, razumijemo i praštamo, jer se vjeruje da se dobro uvijek vraća. Ta ideja nosi toplinu i smisao, ali život s vremenom pokaže da stvarnost nije uvijek tako jednostavna. Dobrota jeste vrijednost, ali bez granica može postati teret.

Mnogi ljudi prvu veliku životnu lekciju nauče tek kada ih razočara upravo neko kome su najviše pomogli. Takva iskustva bole jer dolaze iz odnosa u koje smo uložili povjerenje, vrijeme i emocije. U tim trenucima ne gubimo samo odnos, već i dio vjere u ljude.

Kada nekome pomogneš, ti ne daješ samo konkretne stvari ili usluge. Daješ pažnju, razumijevanje i osjećaj sigurnosti. Time pokazuješ ranjivost i povjerenje. Većina ljudi to prepozna i cijeni, ali postoje i oni koji tu dobrotu počnu doživljavati kao nešto što im pripada.

U takvim odnosima zahvalnost se postepeno pretvara u očekivanje. Tvoja pomoć postaje norma, a ne izuzetak. Kada jednom ne možeš ili ne želiš pomoći, dolazi do promjene ponašanja. Tada se pojavljuju zamjerke, razočaranje ili tišina. Granica između davanja i iskorištavanja nestaje, često neprimjetno.

Jedan od razloga zašto se ovo dešava jeste nelagoda koju neki ljudi osjećaju zbog vlastite ranjivosti. Pomoć ih podsjeća na trenutke kada su bili slabi, izgubljeni ili zavisni. Umjesto da se s tim pomire, lakše im je da se distanciraju ili umanje značaj osobe koja im je pomogla.

Postoji i strah od duga. Neki ljudi ne znaju kako da se nose s osjećajem da im je neko učinio veliko dobro. Umjesto zahvalnosti, razvijaju potrebu da se opravdaju ili čak da preokrenu priču u kojoj ti više nisi onaj koji je pomogao, već neko ko ih je navodno stavio u neprijatan položaj.

Kod određenih osoba problem leži u načinu razmišljanja. Oni pomoć doživljavaju kao obavezu drugih, a ne kao čin dobre volje. U takvim slučajevima, zahvalnost izostaje jer smatraju da im je to pripadalo od početka.

Važno je razumjeti da tvoja dobrota nije greška. Greška nastaje onda kada daješ bez mjere i bez poštovanja prema sebi. Dobrota bez granica vodi iscrpljenosti, nezadovoljstvu i osjećaju da te drugi ne cijene. To nije znak plemenitosti, već znak da si zanemario vlastite potrebe.

Ne moraš pomagati svima niti ostajati u odnosima u kojima se osjećaš iskorišteno. Postavljanje granica nije sebičnost, već znak samopoštovanja. Zrela dobrota zna kada treba stati i kada je vrijeme da se povučeš bez osjećaja krivice.

Postoje ljudi koji znaju primiti pomoć s poštovanjem i zahvalnošću. Oni ne osjećaju potrebu da se brane, umanjuju druge ili bježe od bliskosti. Takvi odnosi su rijetki, ali vrijedni.

Kada naučiš da razlikuješ kome daješ svoje vrijeme, energiju i srce, nećeš postati hladniji. Postat ćeš mudriji. Naučit ćeš da čuvaš sebe, a ne da se zatvaraš pred svijetom. Dobrota i mudrost zajedno čine snagu koja ti omogućava da pomažeš drugima, a da pritom ne izgubiš sebe.