Kravica, suza i dukat koji se ne vidi

U podnozju planine, tamo gdje rijeka Bistrica mirno prolazi kroz livade i sumarke, nalazila se mala kuca sagradjena od grubog kamena. Bila je skromna i jednostavna, ali u njoj je zivio covjek cije su ruke svjedocile o teskom radu, a dusa o postenom zivotu. Zvao se Jovan.

Jovan nije imao mnogo. Zivio je od nadnice, prihvatao je svaki posao koji se nudio, cijepao drva, kosio livade, brao voce. Sve sto je zaradio cuvao je za svoju kcerku Jelenu. Ona mu je bila jedino dijete i sav njegov svijet. Bila je pametna, vrijedna i dobra, odgojena uz ljubav i postenje, iako nisu imali mnogo.

Jedino pravo bogatstvo u njihovom domu bila je krava Milka. Davala im je mlijeko, sir i kajmak, pomagala da prezive zimu i da Jelena nikada ne ide gladna. Za Jovana je Milka bila vise od zivotinje. Bila je sigurnost, spas i tihi svjedok njegovog truda.

Jednog dana u njihov dom stigla je vijest koja je istovremeno obradovala i zabrinula Jovana. Sreten, sin najbogatijeg gazde u selu, zaprosio je Jelenu. Mladi su se voljeli, i to je Jovanu grijalo srce. Ali istovremeno, u njemu se javio strah. Znao je da takve porodice ocekuju miraz, zemlju, novac, dukate. A on nije imao nista od toga.

Nocima nije spavao. Razmisljao je kako da pogleda bogatog gazdu u oci, kako da zastiti dostojanstvo svoje kcerke. U tim teskim mislima rodila se ideja, jednostavna i bolna u isto vrijeme. Odlučio je da ponudi jedino sto ima. Kravu Milku.

Dosao je dan prosidbe. Jovan je obukao svoje najbolje odijelo, staro ali cisto. Srce mu je tuklo dok je stajao pred gazdom Radovanom i okupljenim gostima. Kada se povela rijec o mirazu, u prostoriji je zavladala tisina.

Jovan je skupio hrabrost i rekao da nema ni zemlje ni dukata. Rekao je da ima samo svoju kucu, svoje ruke i kravu koja ih je hranila cijelog zivota. Ponudio je Milku kao miraz, uz rijeci da vise od toga nema, ali da ima obraz i posteno dijete koje je odgojio.

U sobi su se culi tiski sapati. Jelena je oborila pogled, a Sreten je stegao njenu ruku. Tada je gazda Radovan ustao. Gledao je Jovana dugo, a zatim mirno rekao da takav miraz ne moze da odbije.

Rekao je da postenje, trud i vaspitanje vrijede vise od svakog zlata. Da je Jovan odgojio kcerku kakvu bi svaki otac pozelio. Krava je, rekao je, blago, ali prava vrijednost je u ljudskosti i radu. Milka je ostala kod Jovana, a Jelena je s blagoslovom otisla u novi zivot.

Suze koje su tog dana pale nisu bile suze srama, vec olaksanja. Jovan je prvi put osjetio da se siromastvo ne mora pravdati kada je covjek posten. Jelena i Sreten su zapoceli zivot ispunjen postovanjem, a Jovan je uvijek bio docekan kao najcasniji gost.

Vremenom se ova prica prosirila selom. Ljudi su je pricali kao podsjetnik da se prava vrijednost covjeka ne mjeri onim sto ima, vec onim sto jeste. Milka je postala simbol jedne tihe, ocevske zrtve i dokaza da se najveci dukati nose u srcu.

Ova prica nas podsjeca da pravo bogatstvo ne lezi u imetku, vec u postenju, ljubavi i vrijednostima koje prenosimo svojoj djeci. Da se nikada ne treba stidjeti skromnih pocetaka ako su posteni. I da ono sto dajemo iz srca uvijek ima vecu vrijednost od svega sto se moze izbrojati ili izmjeriti.

U podnozju planine, pored rijeke koja i dalje tece, ostala je uspomena na covjeka koji je imao samo jednu kravu, ali i srce vece od svakog bogatstva.