Danas je Đurđic: Šta praznik Svetog Georgija predstavlja i koji se običaji vezuju za njega
Srpska pravoslavna crkva i vernici danas, 16. novembra, obeležavaju Đurđic — Obnovljenje hrama Svetog velikomučenika Georgija. Za mnoge porodice ovo je dan krsne slave, molitve i okupljanja najbližih, dok se u narodnoj tradiciji povezuje i sa početkom hladnijeg dela godine.
Sveti Georgije, u narodu poznat i kao Sveti Đorđe ili Đurađ, jedan je od posebno poštovanih hrišćanskih svetitelja. Njegovo ime vezuje se za istrajnost u veri, hrabrost i spremnost da se uverenja sačuvaju uprkos progonu.
Iako su oba praznika posvećena istom svetitelju, Đurđic i Đurđevdan imaju različito značenje u crkvenom kalendaru.
Šta se obeležava na Đurđic
Novembarski praznik posvećen je obnovljenju hrama Svetog Georgija u Lidi, u Palestini, i uspomeni na svetiteljeve mošti koje su tamo počivale.
Prema crkvenom predanju, u vreme cara Konstantina u Lidi je podignut hram u njegovu čast, a u njega su prenete svetiteljeve mošti.
Đurđevdan, koji se obeležava 6. maja, posvećen je uspomeni na njegovo mučeničko stradanje. Zato ova dva datuma ne predstavljaju dva različita svetitelja, već različite spomene povezane sa Svetim Georgijem.
Ko je bio Sveti Georgije
Prema žitiju, Sveti Georgije živeo je u vreme rimskog cara Dioklecijana i bio vojnik. Tokom progona hrišćana otvoreno je ispovedio svoju veru i odbio da je se odrekne.
Crkveno predanje njegovo stradanje smešta u 303. godinu. Zbog mučeništva i nepokolebljivosti poštuje se kao velikomučenik i pobedonosac.
U verskoj tradiciji sačuvana su brojna predanja o pomoći koju su vernici pripisivali njegovom molitvenom zastupništvu. Ona pripadaju duhovnom nasleđu i poštovanju svetitelja.
Kako se prikazuje na ikonama
Sveti Georgije prepoznatljiv je po predstavi na konju, sa kopljem kojim savladava aždaju. Postoje i ikone na kojima stoji kao sveti ratnik, sa kopljem ili mačem.
U narodnim opisima stojeći prikaz često se povezuje sa Đurđicem, a predstava na konju sa Đurđevdanom. Ipak, to ne treba razumeti kao strogu zabranu da porodica koja slavi jedan od ovih praznika ima drugi ikonografski prikaz istog svetitelja.
Za pitanja o izboru i postavljanju slavske ikone domaćini mogu da se posavetuju sa svojim sveštenikom.
Slavski kolač, žito i porodično okupljanje
Đurđic se proslavlja uz molitvu, slavsku sveću, kolač, žito i vino, prema crkvenoj praksi i dogovoru sa parohijskim sveštenikom.
Smisao slave nije u raskošnoj trpezi niti u tome koliko je gostiju došlo. Važni su zahvalnost, gostoprimstvo, porodična povezanost i sećanje na veru koju su prethodne generacije čuvale.
Ove godine Đurđic pada u ponedeljak, van višednevnog posta, pa je slavska trpeza mrsna. Kada praznik padne u sredu ili petak, priprema se posna hrana u skladu sa pravilima posta.
Šta su „vučji dani“ i Mratinci
U pojedinim krajevima period od Đurđica do Mratindana, 24. novembra, u narodnoj tradiciji naziva se Mratincima ili „vučjim danima“.
Za te dane vezivana su različita pravila: da se ne prede vuna, ne obavljaju pojedini ručni radovi ili ne iznose određene stvari iz kuće. Običaji nisu svuda bili isti i povezani su sa nekadašnjim načinom života, stočarstvom i strahom od vukova tokom zime.
To su narodna verovanja, a ne univerzalne crkvene zabrane. Nema osnova da se tvrdi da će obavljanje svakodnevnog posla ili pomaganje drugome na ovaj dan izazvati nesreću.
Narodna izreka o dolasku zime
Sačuvano je verovanje da zima dolazi sa Đurđicem, a odlazi sa Đurđevdanom. U prošlosti su se posmatrali magla, vedrina i drugi vremenski znaci, pa su na osnovu njih nastajala predviđanja o predstojećoj zimi.
Takva tumačenja deo su folklora, a ne pouzdana vremenska prognoza.
Za porodice koje danas slave, praznik ostaje prilika da se okupe, dočekaju goste i sačuvaju običaje koji imaju posebno mesto u njihovom domu.
Srećna slava svima koji slave Đurđic!