Javne kase, alkohol i odgovornost: Analiza slučaja troškova ministra Heleza


Uvod

Kada se u javnim institucijama pojave računi koji sadrže značajne iznose za alkoholna pića, to često budi sumnju i zahteva pažljivu analizu. Takav je slučaj sa ministrom odbrane Zukanom Helezom i računom od 914 KM na sastanku u motelu „Alibey” u Bugojnu, koji je podijelio javni interes i pokrenuo pitanje odgovornosti u trošenju sredstava građana.


Činjenice slučaja

  • Na sastanku državnog ministra Helea s predstavnicama udruženja žena, prema dokumentima, potrošeno je 914 KM, što uključuje 60 piva, 22 pelinkovca, 11 čaša bijelog vina i bocu vina „Vranca Procorde“.
  • Ministar je tvrdio da je sastanak bio radni ručak s 11 žena iz udruga iz Srednjobosanskog kantona i Kantona 10 te Gender centra Federacije BiH.
  • Međutim, većina tih udruga demantovala je da su bile prisutne na sastanku. Gender centar FBiH navodi da nema nadležnost na nivou institucija BiH, a predstavnice udruženja su rekle da nisu imale službeni sastanak s ministrom.
  • Iz ministarstva odbrane su prijavljeni i drugi slučajevi visokih troškova reprezentacije, uključujući značajan broj alkoholnih pića.

Širi kontekst reprezentacije i javnih troškova

  • Institucije u BiH imaju pravo na reprezentaciju – troškove hrane i pića u ugostiteljskim objektima za službene sastanke, prijeme ili radne ručkove.
  • Revizorski izvještaji često ukazuju na neadekvatne kontrole ovih troškova, kao i na nedostatak transparentnosti u dokumentaciji.
  • Jedan od problema je što mnogi računi ne sadrže precizne informacije o svrsi sastanaka, prisutnim osobama ili ishodima sastanaka.
  • U nekim slučajevima, prema analizama novinarskih i revizorskih izvještaja, velik dio sredstava za reprezentaciju troši se na alkohol, iako javna očekivanja često zahtijevaju da se ti troškovi opravdaju višom svrhom.

Zašto ovaj slučaj izaziva kritike

  1. Nedostatak poklapanja između tvrdnji i činjenica
    Ministar tvrdi da su određene predstavnice udruženja bile prisutne, ali te organizacije demantuju. To otvara pitanje da li je račun uredno dokumentiran i da li je sastanak zaista održan onako kako je opisan.
  2. Nejasna svrha troška
    Ako sastanci služe poslovnim ili institucionalnim ciljevima, potrebno je jasno pokazati svrhu i rezultate, što u mnogim slučajevima nedostaje.
  3. Etika i percepcija javnog novca
    Kada visoki troškovi, naročito za alkohol, dolaze na teret građana, to može smanjiti povjerenje u institucije i javne funkcionere. Građani često očekuju da se javni novac koristi štedljivo i sa svrhom.
  4. Nedostatak kontrole i nadzora
    Revizorski organi povremeno ukazuju na neadekvatne interne kontrole u institucijama. Često se dešava da se preporuke ne sprovedu u djelo ili da nema sankcija za nepravilnosti.

Kako se može poboljšati praksa

Da bi ovakvi slučajevi rijetko nastajali i da bi javni novac bio korišten transparentnije, moglo bi se uvesti sljedeće mjere:

  • Obavezna javna objava svih računa za reprezentaciju, uključujući broj prisutnih, svrhu sastanka i potrošene artikle.
  • Jasnije smjernice i pravilnici o tome što se smatra prihvatljivom reprezentacijom i maksimalnim limitima.
  • Redovnije interne kontrole u institucijama, kao i strože revizije i sankcije za zloupotrebe.
  • Sudjelovanje civilnog društva i medija u praćenju trošenja javnih sredstava – evidentiranje i analiza javnih izdataka može značajno povećati odgovornost.

Zaključak

Slučaj ministra Heleza izaziva važno pitanje: koliko je trošenje javnog novca odgovorno i transparentno u praksi? Kada se računi naplate iz kase građana, služeći se politikom reprezentacije, građani imaju pravo da znaju da je svaki trošak opravdan i da donosi korist.

Istina je da alkohol može biti dio službenih događaja, ali njegova upotreba mora biti promišljena, umjerena i potpuno dokumentovana. Prevelika potrošnja bez jasnih razloga razara povjerenje – to je lekcija koju javne institucije moraju naučiti ako žele zadržati kredibilitet.